Piše: Sanela Pelivani, III b

 Noć je, univerzum se uzburkao. Da li je to zbog nevinih suza u Palestini (Gazi)? Ako ste slušali vijesti, ako ste uključili televizor, ako ste našli vremena od praznika i vidjeli šta nam dušmani čine, nadam se da vas je taklo, da je vruća suza kanula niz lice, a tuga doprla do srca... ili možda muslimani zbog ovih praznika kažu: “Zar ću ja misliti na nekog drugog“, zadovoljavajući se prolaznom dunjalučkom srećom. Pogledajte oko sebe, pogledajte kakav je grad? Sav je ukrašen, lampice svugdje sijaju. Prolazim ulicama moga kraja, pa pomislim jesu li ovo muslimani, ali odgovora nema. Isto kao da gledam zapadnjačke zemlje koje su se mjesecima pripremale za novu godinu. Niko se ne obazire na ono što se dešava muslimanima, na ono što se dešava nama. Zaboravljamo, sutra smo možda mi na redu. Probudite se muslimani, pa potrčimo našoj braći, pomognimo im, sad im je potrebna naša podrška. Zar islam nije vjera bratstva i jedinstva. Nemojte da mislite: «Ja nemam novca za pomoć, niti snage za borbu», ako nemaš ništa od ovoga, imaš srce, imaš jezik, pa čini dovu, očisti srce, pa zatraži od Allaha, dž. š., da im Allah pomogne, da ih sačuva, da nasilnike uputi na Pravi put, da uvide da od oružja, zlobe nemaju ništa do svoje propasti. Kada je zlo pobjedilo? Nikad, i nikad i neće sve dok Zemlja drži čiste i iskrene duše. I bajke koje vi pišete, crtane filmove, pa i u njima dobro uvijek pobjeđuje, jer zlo, mržnja, zavist kopaju svoju propast. Šta su dobili od toga što su poubijali nedužni narod, djecu i nastavljaju da ih ubijaju. Svaki vojnik koji je usmjerio svoju pušku prema nedužnom djetetu koje još uvek nije upoznalo svijet, ženi koja nema snage da mu se suprotstavi, neka pomisli da je pušku usmjerio prema svom djetetu, prema svojoj ženi, ili ko zna svijet se okreće, pa možda baš taj vojnik potraži pomoć muslimana. Muslimani, probudite se iz svog nemara, zar vas ne boli njihova rana. Koliko kuća porušiše, koliko nevinih snova uništiše. Djeca plaču i suzama svoja srca zalivaju, nasilnici jurnuše na nedužni narod, neznajući nijedan govor sem govor oružja. Srce ječi, suze kvase lice, neću da se smirim sve dok im zora ne svane, sve dok Sunce ne obasja Palestinu, neću da se radujem dok radost ne pokuca na njihova vrata o, muslime nek te ova osećanja preokupiraju. Neću ni da pomislim da mirno spavaš u svom krevetu, dok tvoja braća vode borbu protiv neprijatelja, i krv prolijevaju zbog Istine. Zar Poslanik, a.s., ne kaže: “Nije pravi vjernik onaj koji ide sit u svoj krevetu, a njegov komšija gladan.” Pa, zato počnimo od ovog trenutka pomagati našoj braći i sestrama, koliko god možemo. InšaAllah, nadam se da su ove riječi doprle do vas, da ovo nije samo, onako, puka priča, već jedan poziv na ono što trebamo činiti, jer sam sigurna da mi to možemo, uz Allahovu, dž. š., pomoć.