Vrlo se često pitamo odakle nekim osobama toliko sabura, kako mogu podnijeti neka velika iskušenja, a da pritom ostanu toliko smireni, nekada se zapitamo kako im srca ne raspukne od tolikog bola...? Odgovor na ovakva i slična pitanja nalazimo u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, r. a.: ”Zaista veličina pomoći od Allaha, dž. š., dolazi vjerniku zavisno od veličine nedaće u koju je zapao, a zaista i strpljenje od Allaha, dž. š., dolazi zavisno od težine iskušenja“.
Kod svakog iskušenja najvažnija je strpljivost. Na strpljivosti se takoreći temelji naša vjera, strpljivost je pola imana. Uzde naše duše su sabur, a uzdama upravljamo. To bi znacilo da upravo sabur diktira nacin života naše duše. Iibn Kajjim za sabur kaže da je on u “odnosu na iman kao glava u odnosu na tijelo”. Zar ima života u tijelu koje nema glave, i zar ima imana u srcu u kojem nema strpljivosti? Sabur je svjetlo vjerniku, koji ga vodi kroz tmine iskušenja, tegoba i drugih nezgoda sa kojima se susreće u životu. Veoma je važno spomenuti da onaj ko bude strpljiv kako treba, ući će u Džennet bez polaganja računa i ne može zamisliti koliku će nagradu imati od Allaha Uzvišenog…
Jedan islamski učenjak kaže: „Misliš li da možeš išta vrijedno postići bez sabura? Svaka reforma dolazi sa saburom. Svaki uspjeh dolazi sa saburom, svaka sreća dolazi sa saburom... a u protivnom, ništa nas loše ne zadesi, a da nije posljedica nestrpljenja i brzopletosti. Neko krade, jer želi da se obogati bez sabura. Neko čini zinaluk, jer ne može čekati ženidbu, neko kupuje diplomu, jer ne može čekati da prođu godine studija u trudu i naporu, neko se drogira, jer ga to smiruje i ne može se suočiti sa dunjalučkim izazovima...”
Iskušenja mogu biti veća ili manja, ali uvijek, bez obzira u kakvoj se situaciji nalazili, trebamo se osvrnuti oko sebe i vidjeti mnoge nesreće koje su gore od naših, i s obzirom na to se trebamo zahvaliti Allahu, dž. š., što je nas sačuvao od njih. Moramo se potruditi da iskušenja koja su nam došla od Uzvišenog Gospodara podnosimo kao pravi vjernici i da samim tim budemo primjer drugima, jer kako glasi jedna narodna izreka ” Kukavice umiru hiljadu puta, a junaci samo jednom.“
Kad Allah, dž. š., želi dobro Svojim robovima koji su u teškim situacijama On na njih spusti spokoj i uluje im u sigurnost u srca, jer baš te teške situacije jačaju čovjekovo srce, zbog njih se čovjeku praštaju grijesi, lome oholost, štite ga od nemara i samozaborava, bude blagost i osjećajnost kod ljudi. Štaviše, tegobe iskušenja nas odvraćaju od utapanja u ovaj svijet, potponog robovanja prolaznome i nerazumne brige za materijalnim.
Iskušenje je buđenje vjernika iz ovosvjetske nemarnosti i učahurenosti, opomena da se ne udaljava od Ahireta. Iskušenje je opomena od Milostivog i Samilosnog onome od Svojih robova koga voli, kako bi se vratio pravom putu i djelima radi kojih ga je Allah, dž. š., stvorio, ne gubeći vremena u onome što mu ne donosi dobro i spas na Sudnjem danu. Iskušenje je i upozorenje na veličinu blagodati Gospodara, jer čovjek je prozvan insanom zbog toga što puno zaboravlja, zavaravaju ga blagodati i zaborav na Onog koji mu ih je dao. "Kome Allah hoce dobro, stavi ga na iskusenje" (Buharija)
I zato trebamo se nadati da će nam svakog trena doći spas i izlaz iz teške situacije, trebamo zaboraviti prošlost i sve ono što je ona donijela, ne trebamo previše razmišljati o budućnosti jer svaka odredba Allaha, dž. š., je za muslimana, jer pomoć zaista dolazi nakon strplivosti, a izlaz nakon nedaće. Da bi krenuli naprijed ne smijemo dozvoliti da nas kritike drugih uznemire jer one samo govore o našoj veličini i važnosti. Ono što covjek otrpi i proživi sa saburom na dunjaluku predstavlja zaštitu od patnje na Ahiretu, i obratno, koliko god mi izbjegavali tegoban život i trudili se da uživamo u dunjaluckim blagodatima to nam nece pomoci u polaganju racuna na Sudnjem danu. Poznati pjesnik El-Mutenebi u jednoj svojoj pjesmi kaže:

“Vrijeme me od teške hridi bacilo,
Srce mi se skoro od boli raspuklo,
Svaka me nedaća zijaretila,
Svaka se bol u meni udomila,
I onda sam kazao da me nije briga,
Jer mi ona nije nikada pomogla...”